Novosti

Kendo

Što je kendo? Povijest Kendoa
Terminologija
Pravila
Zašto trenirati
Slaganje Hakame

Iaido

Galerija

O klubu

Wiki

Linkovi

Kontakti

 

Smatra se da je Kenjutsu - oblik japanskog mačevanja sabljom - pristigao iz Kine u razdoblju oko 6. stoljeća n.e. Do tada su se koristili dugački mačevi uglavnom za borbu s konja, no postupno je pješaštvo započelo razvijati vlastite tehnike mačevanja.

Kamakura je razdoblje (1192-1333) bilo zlatno razdoblje mačevalačke umjetnosti gdje su učinjeni veliki pomaci u izradi i korištenju smrtonosne katane. Uspješni ratnici s vremenom bi postajali učitelji umijeća mačevanja. 

 

Prirodno, svaki je od njih imao vlastitu ideju o tome kako bi se stvari trebale izvoditi, i tako nastaju brojne škole (ryu) od kojih svaka kultivira svoju disciplinu. Nisu bili rijetki sukobi između škola u kojima bi svaka nastojala pokazati svoju premoć u borbi. Realno gledajući, vrlo je vjerojatno da su sve škole bile podjednake.

No unatoč tome tisuće je mladih ratnika u razdoblju Kamakura, pa do svršetka Momoyama razdoblja (1568-1600) prerano ušlo u svoje grobove.

Istodobno, veliki su majstori uočili da još nešto pored same tehnike čini razliku između mrtvih i živućih; mirnoća duha te žrtvovanje svih impulsa koji proizlaze iz nagona samoodržanja. Do Edo razdoblja (1600-1867), započelo je stapanje Zena sa tehnikama te se Kendo studirao zbog svoje filozofije i fizičkih tehnika.

U tom se razdoblju prvi puta pojavljuje fukuro shinai, prethodnik današnjeg modernog shinaia . Napravljen od 32 bambusova dijela presvučena kožom, fukuro shinai omogućio je mačevaocima slobodno prakticiranje tehnika bez ozljeda što je bilo neizvedivo sa sabljom pa čak i drvenom sabljom bokkenom. Moderni se shinai sastoji od četiri bambusova dijela i nije presvučen kožom.

Današnji su oblik shinai ( slika 2. )i bogu (slika 3. ) poprimili u kasnom 18. stoljeću i time omogućili prva natjecanja unutar škola, a sam Kendo nastaje iz tehnika proizašlih iz tradicionalnih škola, spojenih s naglaskom na mentalnu i duhovnu disciplinu kao što poučavaju Konfucianizam, Shinto i Zen-budizam.

 

 

slika 2.

slika 3.

Uspostavljanjem Meiji razdoblja (1868) i ulaskom Japana u ostali svijet, Kendo je doživo znatan pad. Napušta se stalež samuraja i zabranjeno je nošenje sablji u javnosti, no taj pad je kratkotrajan i ubrzo interes za Kendo ponovno raste.

1911. godine Kendo je službeno uvršten u curriculum tjelovježbe u srednje škole i ubrzo je publiciran set propisa za Kendo. 1939. Japan se pripremao za rat te je Kendo postao obavezan tečaj za sve dječake. Tijekom 2. svj. rata, kao i u poslijeratnom razdoblju Kendo je proživljavao stagnaciju koja je trajala do 1957. godine kada je, između ostaloga, osnovana Japanska Kendo Federacija (AJKF- All Japan Kendo Federation). Kendo je proživio još jednu katarzu postavši umjetnost mačevanja koja se, za razliku od prijašnjih vremena, primarno bavila razvojem uma i tijela kako bi se pospješio bolji život.

Nakon formiranja Međunarodne Kendo Federacije (IKF -  International Kendo Federation) 1970. Kendo je postao popularan izvan Japana. Krajem 1980-ih godina otprilike sedam milijuna ljudi prakticiralo je Kendo samo u Japanu.

Kendo je studij neovisan o spolu, dobi, pa čak i smanjenim fizičkim sposobnostima; Kendoom se mogu baviti svi.